Kad iz bilo kojeg razloga "dobijem krila" - ona, kojima se "leti", nesvjesno i bešumno, taj let me odnese u vrijeme, na mjesta, ona gdje se moja duša napajala. Ovo su obronci Majne, iznad moje rodne Modriče i drage mi mahale.
piše Stevo Stevanović
Mnogo je prelijepih proplanaka i obronaka na našoj bajkovitoj Majni. I svi su nam oni ostali u lijepom sjećanju. Počevši od juga, pa prema jugozapadu i zapadu, oni su se u blagom luku, kao ukrasni kamenčići u najljepšem đerdanu nizali, počevši od Kukinog potoka, preko brda iznad strelišta, Siminog brda, Crkvenog brda, Brda Žice, Alijinog Brda, Emića brda, Terzića brda, Hadžidedića brda, Herdića brda, Hasinog ili Hasanbegovog brda, Hadžića brda itd..., da bi se tamo negdje ispod Tarevaca sastajala sa tarevačkim i riječanskim brežuljcima. Mnogima je od nas srce ostalo na tim brežuljcima. Mnoge smo dane i godine proveli jurcajući po njihovim šumarcima i proplancima, pokušavali da savladamo prve tajne skijanja i sankanja, ili u proljeće odlazili na prvomajski uranak, uživajući u prelijepom pogledu na našu mirnu i lijepu palanku. A mnogi gledaše i dalje i shvatiše da se i izvan naše palanke prostire isto tako šareni i tajanstveni svijet, pa odlučiše da iskoriste ove prelijepe proplanke kao poligon za početni zalet, prije nego što zamahnu svojim nesigurnim krilima i pokušaju se odvojiti od zemlje i odletjeti negdje u druge krajeve u kojima će pronaći svoj mir i ponijeti sa sobom uspomene iz svoje mladosti i svog rodnog kraja. Tako smo i mnogi od nas, iz ulice "divljih kestenova", a u podnožju Siminog brda, Crkvenog brda i Alijinog brda odletjeli u nove "palanke" ili u široki svijet, te se samo u rijetkim prilikama ponovo negdje sretnemo i obnovimo stara sjećanja na te, davno prohujale dane.
Hvala ti, drugarice moja, što si me ovom fotografijom vratila negdje u šezdesete ili početak sedamdesetih godina prošlog vijeka...
