piše: Milorad Vidović
Mala enciklopedija Prosveta (tri toma), Pelagićev Narodni učitelj, Kuran, Talmud, Sveto pismo, Rečnik grčke i rimske mitologije, Razgovor ugodni naroda slovinskog (A. Kašić-Miošić)... To je redoslijed knjiga, drugi red odozgo, na petoetažnoj polici u dnevnom boravku stana jednog običnog Modričanina u sjevero-zapadnom dijelu Sidneja.
Ima tu, naravno, još knjiga - nekoliko stotina. Na našem jeziku. Ta mala kućna biblioteka se samo po broju knjiga razlikuje od sličnih u ovoj velikoj zemlji. Doduše razlikuje se još po jednoj sitnici. Ni jedna biblioteka na svijetu nema jednu neobičnu knjigu koju ova ima. To je, u spisku pomenuta knjiga - Kuran.
Strpljenja, strpljenja molim i bez toga "ma šta bulazniš ti .."! Naravno da u hiljadama kućnih i drugih biblioteka ima knjiga Kuran. Ali knjigu ovog naslova sa odgovorom na pitanje "Kako je dospjela na tu policu, drugi red odozgo?" ne posjeduje ni jedna od njih. A priča o Kuranu sa ove police slijedi u nastavku.
Februara '92. efendija Djedović stajao je na širom otvorenim vratima modričke Šićke džamije. Proljeće gotovo da je počelo. Sunčan dan, neobično topao za to doba godine, izmamio je efendiju da stane i nadiše se svježeg vazduha i mirisa skorog proljeća. Trotoarom iz pravca Pošte prolazi Stevo, višegodišnji poznanik efendije Djedovića. Jedno vrijeme zajednički su radili neke poslove vezane za zanimanja i jednog i drugog.
Moglo bi se reći da su se obojica obradovali susretu baš sada kad je lijepo vrijeme obojici podiglo raspoloženje na nivo koji je dušu dao za ćaskanje.
Poslije srdačnog pozdrava na Stevino pitanje šta radi u ove kasne jutarnje sate tu efendija mu odgovori:
- Ja sam u itikafu. Zadnjih 10 dana časnog mjeseca Ramazana hodža provodi u džamiji. Već sam tu nekoliko dana, otprilike pola. Lijep dan, pa ja otvorio vrata da uhvatim malo taze have.
Onda je on svom prijatelju objasnio šta je to itikaf i kakve aktivnosti obavlja čekajući Bajram. Vrata džamije bila su širom otvorena a nedaleko od vrata mogao se vidjeti mali drveni sto sa dvije, takođe drvene, stolice. Efendija je ponudio Stevu da uđe i sjedne sa njim i da malo popričaju, ako ima vremena. Stevo je bio počašćen tim pozivom pa je odmah pristao. Da je imao i neka važna posla odgodio bi, ako bi mogao, da bi proveo pola sata u razgovoru sa jednim tako dobrim i uglednim čovjekom kakav je bio efendija Djedović.
Sjeli su i nastavili na vratrima započeti razgovor, bolje reći efendijino obašnjavanje posta, itikafa i predstojećeg Bajrama. Dok je hodža govorio Stevo je gledao u debelu zelenu knjigu na kojoj je 11 puta u fini kožni povez utisnuto KURAN. Jedan od utisaka bio je zlatno-žute boje. Ostalo su bili samo utisnuti pečati.
- Veoma lijepa knjiga. Imam ja kod kuće Kuran, ali nije ovako lijep primjerak. Ima obične tamno-smeđe korice. Postoji li mogućnost da kupim ovu knjigu, mislim ovakvu, pitaće ga Stevo.
- Ej, znaš šta, Stevo. Ova knjiga se ne prodaje. Saudijski kralj je platio njeno štampanje i nije dozvoljena prodaja. A i da jest, đe bi ja tebi prodao Kuran. Imam ja dva primjerka, jedan kod kuće i ovaj ovdje, da ne nosam svaki dan.
- Pa dobro nikom ništa, ali ipak mi je žao što ne mogu doći do ovako lijepe knjige.
- Znaš šta, ima u Gradačcu više primjeraka neraspakovanih. Čim budem išao u Gradačac ja ću donijeti, ako ti želiš da je imaš. Biće mi drago da ti dam lijep poklon, odgovori efendija. I još doda:
- Znaš to je najbolji prevod časnog Kurana sa arapskog na naš jezik. Do sada nismo imali bolji prevod i bolje objašnjenje svih pojmova do u detalje. Prevod je iz 1937. godine. Tu imaš čitak tekst na arapskom, prevod i detaljna objašnjenja.
Obraduje to Stevu, posjede oni još malo i raziđu se. I jedan i drugi su bili zadovoljni tim polusatnim susretom.
Ali, kako je to proljeće '92. bilo zlo proljeće desilo se da efendija nije bio u mogućnosti ispuniti obećanje. Otišao je u Gradačac, ali u Modriču se nije mogao vrtatiti. Prethodno je Stevo otišao na tromjesečni sezonski rad u Njemačku uzevši tri mjeseca neplaćenog odsustva u svom malom preduzeću. Otišao u Njemačku ali se nije mogao vratiti. Vratio se tak nakon protutnjalog "rušilačkog narodnog veselja".
Vratio se Stevo krajem ljeta u Modriču. Strahote rata još su se ogledale u obliku poneke paljevine, u obliku zauzimanja pustih kuća, u obliku svakodnevnih manevrisanja tenkova i drugih vojnih vozila modričkim ulicama za koje je njihov asfalt bio isuviše nježan. Kao "građanina" koji je propustio to što je propustio, rasporede Stevu da radi u komunalnom preduzeću.
- Joj Stevo brate, što si došao. Nemam ja službenika, nema se sad ovdje šta pisat. Ja samo čistim ulice i zaljevam zelene površine. Idi ti u Ministarstvo nek te rasprede nedgje drugdje, kaže mu Slavko poslovođa, kad se pojavio na izvršenje radne obaveze.
- A ne brinite Vi, Slavko. Ja i nisam došao da budem službenik. Piše u rješenju šta treba da radim.
- Vidi stvarno, da čistiš ulice. Ima, ono, još nekoliko ljudi koje su mi poslali i koji su me iznenadili. Al' nebi se nad'o da ćeš i ti doć.
- Šta je tu je. Šta treba da radim.
- Pa idi prvo uzmi ono crijevo pa zalivaj travu. Tamo gdje je bila džamija kod Pošte sad je posijana trava, pa je treba svaki dan zalijevati da nikne. Suša je.
Uzme Stevo crijevo i ode da zalijeva travu. Šta je mislio i osjećao o zlu koje nas je snašlo nije sada važno. Bio je van sebe, kao da se nalazi na drugoj planeti a ne pored modričke Pošte. Kao da je hodao po sopstvenom tjemenu a ne po usitnjenoj zemlji na mjestu gdje je decenijama i vijekovima bila bogomolja.
Kad je mlazom vode osvježavao veliku i nepokošenu travu pored mezara lociranih između zgrade Pošte i prostora gdje je bila džamija vidio je nešto neobično.
Na travi pored malog minijaturnog uzvišenja vidio je poluotvorenu knjigu sa zelenim kožnim povezom. Stajala je tako da je izgledala kao mali krov. Prišao je i uzeo u ruke. Od kiše, rose i prašine knjiga je bila isflekana ali suva. Rukavom je obrisao prašinu i sasušene fleke. Prepoznao je 11 utisnutih pečata riječi KURAN. Onaj zlatno-žuti zadržao je svoj sjaj. Fleke i prašina nisu za trajno osvojile kvalitetnu zelenu kožu knjiškog poveza. Obradovao se taman toliko koliko mu je bilo drago što je onomad, proljetos, sreo efendiju Djedovića, desetak metara s druge strane ove sive površine koju hoće da ozelene.
Sa osjećajem čovjeka koji je našao dragocjenost ili koji je iznenada došao u posjed nečega što nikako nije mogao sebo priuštiti Stevo je knjigu čvrsto stisnuo pod pazuho i završio postavljeni zadatak. Sve vrijeme usmjeravanja mlaza hladne vode na dijelove sive površine zasijane travom progonio ga je osjećaj stida. Tad i u vremenima koja su dolazila stidio se što je svjedok baš tog vremena u kome se ruši ono što nije za rušenje, u kome se uništava i ono što je dragocjenst. A zar ima veća dragocjenost jednog grada od građevina starih desetinama godina. Građevina po kojima se grad prepoznaje.
Sa knjigom pod pazuhom stigao je sa radne obaveze kući u smiraj dana.
U vrijeme kada dokoni domaćini sa nekim od ukućana ili sa komšijama srču popodnevnu kafu na terasi ili ispod hladnjaka. Jedan od komšija koji je vidio šta nosi pod pazuhom vidno se začudio Stevi. Objasnio mu je da je krajnje neoprezan. Upozorio ga je da nije vrijeme šetanja čaršijom sa takvom knjigom pod pazuhom, sa knjigom uopšte.
- Bio si odsutan kada se ovdje desilo to što se desilo, pa nisi svjestan šta su nezamisliva dešavanja donijela. Imao si sreće da te niko nije kontrolisao, rekao mu je komšija.
U minimalno, za život, osposobljenoj kući imao je dosta knjiga. Grupe i pojedinci koji su nakon prestanka rušenja Modriče granatama, bombama i mitraljeskim rafalima, zalazili po kućama i od propadanja "spasavali" pokućstvo, dragocjenosti i druge tuđe vrijedne stvari, nisu obraćali pažnju na knjige. Vjerovatno ni jedna knjiga u hiljadama modričkih kuća nije opljačkana. Među knjige, jedine preživjele kućne stvari stavio je i ovu koju je smatrao posebno vrijednom. Smatrao ju je dragocjenošću.
Nakon tridesetak mjeseci provedenih na radnoj obavezi Stevo je napustio Modriču. Prije polaska na daleke pute organizovao je da dio knjiga iz njegove male kućne biblioteke bude prebačen u Beč kod rodbine. Među stotinjak i nešto knjiga našle su se i sve knjige sa spiska kojim je počela ova priča.
Samo 16 dana manje od godine trajao je Stevin put na relaciji Modriča - Sidnej, sa presjedanjem. Lično je iz Beča na adresu koju će u Sidneju privremeno koristiti poslao tri paketa knjiga ukupne težine oko 50 kilograma.
Nakon četiri seljenja iz stana u stan u dnevni boravak petog Stevinog australijskog stana postavljena je polica na čijem se drugom nivou odzgo nalaze pomenute knjige.
Eto. Turbulentna i zla vremena potjerala su, sa gotovo cijelim gradom, dva prijatelja koji su krajem februara '92. ćaskali u džamiji. Knjiga čijem se identičnom primjerku nadao jedan od njih dvojice ostala je u praznoj zgradi modričke džamije.
Turbulentna i zla vremena odnijela su staru zgradu modričke džamije na deponiju građevinskg šuta.
Sagovornici su preživjeli sklanjajući se daleko od svojih kuća u Modriči.
Džamija nije preživjela. Knjiga je preživjela. Kako god se ne može objasniti zašto i kako nije mogla preživjeti zgrada sagrađena 1937. godine, ne može se objasniti ni to kako je knjiga iz nje preživjela. Rušenja, zatiranja i istrebljenja nikada nisu mogla biti sprovedena u potpunosti. To bi se moglo sasvim prihvatiti, ali čak ni to nije dovoljno da objasni kako bageri i kamioni koji su nimalo nježno tutnjali po ovoj maloj površini nisu uništili jedan mali predmet sačinjen od svežnja papirnih listova samo formalno umotanih u komad kože. Nisu kamionskim točkovima i bagerskim raljama pomogle ni obilne kiše koje su bar dva mjeseca polijevale ruševinu i zasijanu travu nakon ruševine.
Knjiga je preživjela, knjiga je neuništiva.
