piše: Zinka Zečić Mešanović
Kako se samo zivot poigra sa ljudima ,najteze je izgleda kada sudbina okrene drugi list a sreca leđa. Sjećam se dobro Mare Djordjine i njenih lijepih iznosenih kaputa,koji su pamtili bolja ,sretnija,veselija vremena ,,,,,za nju je vrijeme stalo ,zasto ,kako ,to samo znaju oni koji su bili upoznati sa njenim "stradanjem", kakvim i kojim ne znam, samo znam da je njena memorija zastala u vrijeme u kom je bila veoma lijepa,moderno obucena ,cipele u trendu ,ponekad je i sesir nosila ,kako je samo gizdavo hodala pridrzavajuci revere svojih kaputa nekako blizu grudi ,valjda su tako u to njeno vrijeme hodale otmene mlade dame,imala je elegantne pokrete ruku ....Znam da je bila obrazovana,nacitana ,kako sam jednom davno cula u prici roditelja sa gostima koji su upoznati sa njenom sudbinom ,Mara se kao gazdinska kci obrazovala u zenskoj skoli u Tuzli ,sta joj se desilo ne znam ,bolje ce objasniti Franjo i Max o njenoj sudbini ,ponekad se sjetim njene nesretne sudbine ,nacina njenog zivota ,pogotovo kako je hodala i pridrzavala revere svojih kaputa ....
piše: Stevo Stevanović
Čitajući ovu Zinkinu kratku i toplu crticu o našoj nekadašnjoj sugrađanki Mari Đorđinoj ili Đorđanovoj,može se najbolje vidjeti kako različite generacije imaju različite percepcije o ljudima i događajima koji su odvojeni od nas nekom dužom vremenskom distancom. Naravno, i ja se dobro sjećam Mare kako odmjerenim korakom grabi niz ulicu sa drvoredom divljih kestenova i nestaje negdje iza zgrade nekadašnjeg modričkog strelišta koje se bijaše ugnijezdilo ispod najnižih obronaka Majne, a podno kuća Ante Puntara, Sime Stankovića i Muje Avana, čijeg se prezimena ne sjećam više. Tu negdje na kraju Modriče, blizu mjesta na kome se uz blage obronke Majne penjao izlokani put prema Dobrinji, više puta presijecajući potok Jarešnjak koji je tekao iz Kukinog potoka i ulivao se u baru Čvorkušu, nalazila se jedna od njiva koje je Mara naslijedila od svog oca i koju je redovno obilazila. Nerijetko je za njom trčao i čopor raščupane dječurlije, koju je Mara ponekad ignorisala ponosno gazeći svojim mekanim korakom i visoko uzdignute glave, a ponekad bi ih pokušavala rastjerati, ali se već više ne mogu sjetiti kako je to činila.
Kažu da je prije rata bila jedna od najljepših djevojaka i najpoželjnijih udavača u Modriči, ali da je sve prosce redom odbijala i ostala neudata. Zato je valjda i insistirala da je zovu "Gospođica Mara". Dugo je živjela u roditeljskoj kući, preko puta pravoslavne crkve, a onda ju je opština smjestila u Socijalno medicinsku ustanovu Jakeš, odakle se često znala iskrasti i besciljno tumarati čaršijskim ulicama ili modričkom okolinom. Svakako da je i ona pripadala onoj grupi ličnosti koje smo mi "takozvani normalni" svrstavali sa druge strane "linije normalnosti", ali je svakako i još jedan primjer kako je ta podjela varljiva i kako ta linija zna naglo da skrene na sasvim drugu stranu, a kada se to desi, onda obično nastupaju i veliko zlo i nesreća...
piše: Beba Stanić
Mara Praškanova bila je bogatška kćer i nije se nikad udavala. Živjela je sama. Kad bi hodala imala bi štap sa sobom i njime zamahnila djeci koja su je pratila. Bila je u domu i Jakešu. Nakon što je umrla iz doma je javljeno da je nema ko sahraniti. Dvije kone, mama (Kaja Stanič, op.A.S.) i teta Džada Širbegović (kćeri su joj Nura, Esma i Zlata) udruže se da je zajedno sahrane kad već nema nikoga. Njih dvije odu kod popa u pravoslavu crkvu preko puta, obrate mu se za pomoć da se Mara sahrani kako bog zapovijeda.
Na sahrani je pop rekao (nešto u tom smislu):
"Pogledajte ljudi šta je ljudstvo...
...našu Maru sahranjuju jedna katolkinja i jedna muslimanka."
